04/12,2008
Svjetlost i tama...
Legla sam sinoc prilicno rano ,protekla radna sedmica je bila tako naporna , da mi je sinoc jedino prijala kada puna vode i krevet.Negdje oko ponoci zazvonio je telefon. Sa druge strane zice cula se muzika i glas mog lijepog djecaka koji je samo zelio da mi posalje poljubac za laku noc.Fino od njega,nema sta!
E onda je nastao mali problem , snovi pobjegose , a misli se uskovitlase. Poslije nekog vremena , vidjevsi da iz ovog haosa tesko da cu naci izlaz ,postavih sebi pitanje” “Sta ja ustvari zelim?”
Polako sam usla u sebe ,uplasena kao nikada do tada i pocela da sredjujem misli , sabiram osmjehe , oduzimam suze , sastavljam listu onoga sto mi prija, uzeh vrecu da potrpam sve ono sto me gusi i sto mi vise ne treba…
Bojim se… Nisam sigurna , da li sam u vrecu potrpala zaista ono sto mi ne prija. Sta cu ako pogrijesim? Idem linijom manjeg otpora i govorim sebi da je jutro pametnije od veceri i da je pametnije da izadjem , ali sa obecanjem da cu se sutra vratiti!
Izlazim… Raduje me svjetlost. Osjecam se spaseno. Boravak unutar mene , bas i nije prijao. I evo me na polovini novog dana… Jos uvijek nemam hrabrosti da ispunim dato obecanje od sinoc…
Dan se cini lijepim… Ispijam popodnevnu kafu i tjesim se , a ne vjerujem u utjehu : Zar je toliko tesko preispitati sebe?!