Ustala sam se prilicno rano , misleci da cu ovaj dan iskoristiti na najbolji nacin,ali ne… Kad ti od samog jutra i od prvog poziva koji je bio tacno u 7:45 krene naopako , ne mozes ni ocekivati da ce ti dan biti kakav si zamislio.
Iznervirana kuvam kafu i pokusavam da iz ovog tmurnog dana izvucem ono najbolje.
Opet zvoni telefon i nimalo ohrabrujuce vijesti. Shvatam da bi mnogo bolje bilo da sam ostala u krevetu , kad vec ne ide…
Sav posao ostavljam za ponedeljak. Kad mi se vec moze.
Pomisljam gdje si ti? Tako to obicno biva kada ne znam sta cu sama sa sobom.
Sjetih se svih onih jutarnjih razgovora i tvoga “Ljubavi,jesi li mi se naspavala?”!
Tvoj poziv i tvoj glas , medju svim onim pozivima u kojima se samo prica o uplatama , isplatama , ziro racunima… , znao je da mi vrati osmjeh na lice i da snage da nasmijana odgovorim na sledeci poziv i strpljivo saslusam namcora koji sa tri razreda osnovne , pokusava da mi objasni nesto,a ni sam ne zna sta..
I zamisli me sad? Namcora koliko hoces , a tebe nigdje.. A jos petak… Znas li ti da je cijela radna sedmica iza mene?
Evo vidjeces da mi u ponedeljak neces pasti na pamet. ..
Znas sta me jedino plasi… Ova noc koja dolazi. Na dnevniku su najavili kisu u kasnim vecernjim satima. A kisne noci…bez tebe… bas i ne volim.
Nista,jedino mi ostaje da se nadam da te kasne vecernje sate necu ni docekati budna..
A vec sutra je novi dan.. Prema prognozi , ocekuje nas razvedravanje…
“Samo bol je u zivotu siguran ,
Srecu nosi neki postar jako spor…
Neka, samo ovu noc da izguram,
Sutra cu vec naci dobar izgovor…”